U svijetu koji neprestano bruji od obavijesti, poruka, razgovora i sadržaja — tišina je postala luksuz.
Ali kad je napokon pronađemo, često nas iznenadi koliko nam je nelagodna. Sjednemo sami sa sobom i — odjednom — nije više tako ugodno. Kao da iz tišine počinju izvirati svi oni glasovi koje smo mjesecima gurali pod tepih.
Tišina kao ogledalo
Tišina nije praznina. Ona je ogledalo.
Kad se sve utiša, ostajemo samo mi — bez filtera, bez distrakcija, bez buke koja nas odvaja od vlastitih misli.
I zato mnogi ljudi bježe od nje. Radije puste muziku, uključe seriju ili otvore društvene mreže nego da čuju ono što se stvarno događa unutra.
Ali upravo u toj tišini krije se odgovor na pitanja koja nas godinama muče: Zašto sam nezadovoljna? Šta zapravo želim? Šta me plaši?
Zato što mir razotkriva
Mir i tišina nisu uvijek ugodni. Oni razotkrivaju ono što buka skriva.
Tugu koju nismo priznali. Umor koji guramo pod tepih. Ljubav koju više ne osjećamo.
U tišini postajemo iskreni prema sebi — i zato ona zna biti zastrašujuća.
Ali tek kad pogledamo to što pokušavamo izbjeći, možemo početi iscjeljivati.
Jer mir nije znak praznine. On je prostor u kojem se vraćamo sebi.
Kako prihvatiti tišinu
- Ne bježi od nje.
Kad osjetiš nelagodu u tišini, samo je promatraj. To je tvoj unutrašnji glas koji se konačno čuje. - Ograniči buku.
Isključi muziku, televizor, telefon — makar na 15 minuta dnevno.
Tišina postaje lakša kad je postepeno upoznaješ. - Piši ili meditiraj.
Papir ne sudi. Tišina postaje smislenija kad joj daš oblik kroz riječi ili misli.
Mir nije bijeg, već povratak
Tišina nas ne udaljava od svijeta — ona nas vraća u njega, svjesnije i dublje.
Kada naučimo biti sami sa sobom, nijedna buka više nas ne može slomiti.
Paradoks tišine je u tome što tek kada prestanemo tražiti vanjski mir, nalazimo onaj unutrašnji.
